Crna Gora, zemlja bez zemlje. Zemlja "vječito vragu na radost". Kameno more i narod njen - ratnički. Sudbina mu nikad nije bila naklonjena, ali se on nikad nije žalio na nju. Ni mirio sa njom. Smjenjivale su se civilizacije, carstva i vojske, dramatični istorijski događaji redali kao godine, a bitke kao dani, osvajači su razvijali zastave raznih boja i obilježja - od bijelih krstova, zlatnih lavova do polumjeseca, vojske Otomanske imperije, Mletačke Republike, Austro-Ugarske Monarhije dolazili ovjenčani slavom pobjednika nad jakima i moćnima, ali se i vraćali pognute glave. Crna Gora - vjekovima na udaru, na razmeđu, na sukobu interesa istoka i zapada, religija i naroda, a uvijek svoja! Rađala je ratnike spartanski spremne da izdže sve napore i podnesu sve žrtve, ali i da odbrane slobodu i pravo na život pridžavajući se moralnih principa koji su ih svrstali u najljepše primjere ljudske etike i izazivali divljenje i poštovanje prijatelja i neprijatelja. Hrabrost je za njih bila moralna kategorija. Baš zato je ponosne ratnike često pretvarala u tragične ličnosti. Život u posebnim uslovima, u plemenskim i bratskim zajednicama, osjećaj pripadnosti kolektivu, stvorio je i posebnu etiku i filozofiju života i življenja. I sam pred sobom a još više pred drugima osjećao se obaveznim da brani druge od sebe, ali i sebe od njih. Da čuva čast i obraz sebi i bratstvu i plemenu. Lakše se opraštala rana od sablje i puške nego od riječi. Lakše od tuđeg nego od svog. Čak i najbezazlenija opaska, najmanja ironija a kamoli uvreda - činila je da se na nju odgovori žustro i odmah, ali i da se pamti dok se ne vrati, ne samo istom mjerom već jače i drskije. Ko se ne osveti, taj se ne posveti - slušalo se od kolijevke do groba. Najobičnije prepirke često su se pretvarale u sukobe, a oni u krvave pogibije koje su ponekad trajale do - iskopa i istrage. Osveta je bila jedino sredstvo koje je moglo zadovoljiti pravdu. Ginule su najbolje glave, ugledni bratstvenici i plemenici, krivi i pravi... Samo su pred zajedničkim neprijateljem zaboravljali na međusobne obračune, dugove i vraćanja. Tada su bili jedno. I vrijeme i život, mudri ljudi i vođe, crkveni i državni poglavari učili su da "junak nije ko ubije već ko krv oprosti". I život je odnosio pobjedu nad smrću, budućnost nad prošlošću, dobro nad zlom, mudrost nad emocijama. Zakletva data nad hljebom i solju, nad dječjom kolijevkom, krstom, pred kumovima, braćom i krvnicima, poštovala se, bila jaka kao i ljudi koji su stajali iza nje...

POZORIŠTE OPROSTILO CRNOJ GORI
Nepatvoreni nagovještaj života probudio gledalište. Zašto nam je baš to bilo potrebno? … Apsolutni sklad koji je vladao scenom više od sat vremena nagovijestio je da u igri još uvijek nije sve rečeno, te da ima prostora za kreativnu reminiscenciju na temu izvikanog sopstvenog krvovanja za i protiv sebe. Osamaest slika se niže pred hipnotisanim gledaocima, pada koprena sa "voštanih figura", vojuje nanovo otkrivena prošlost, krv znači i život i smrt, ubistvo, bezdan transa, pomirenje, praštanje i… muzejsko platno sa početka priče. Gotovo.
Nastupio (u)mir, oprostili smo im (ili su oni nama). I sebi, i žrtvi i patnji, i sreći, a možda će i pozorište konačno oprostiti Crnoj Gori!
I. Radulović, "Glas Crnogor(a)ca"

TRAGIČNA PRIČA O "OPROSTU KRVI"
… Čini se da su autor i akteri predstave uspjeli da prevaziđu riječi i pokretom - plesom, ispričaju tragičnu crnogorsku priču o zaboravljenoj prošlosti, osveti i "oprostu krvi"…
Ž. Ivanović, "Publika"

… Poruka predstve jeste da nije junaštvo ubiti, već je junaštvo oprostiti. Ubica može biti svatko, a samo moralno jak čovjek može oprostiti. Suživot na ovim balkanskim vjetrometinama jest itekako moguć, ukoliko se poštuju ljudske norme, ukoliko čovjek jeste čovjek… Suzana Marjanić, "Zarez"